NASLOV FILMA: Zaveštanje

SCENARIO I REŽIJA: Ivan Jović

TRAJANJE: 88'

ZEMLJA: Srbija

GODINA: 2016.

 

Film Ivana Jovića Zaveštanje“ (2016) predstavlja sistematičnu kolekciju svedočanstava i adekvatno strukturno organizovan dokumentarni zapis, koji govori o procesu deportacije i preživljavanja u logoru Jasenovac i to od strane preživelih, koji su predstavljeni u dvostrukoj ulozi žrtve (sopstvenog položaja) i svedoka (smrti drugih). Film je nastao iz 450 sati snimljenog materijala u formi intervjua sa preživelim logorašima, koji će u celini biti arhiviran u Jad Vašem (Yad Vashem: The World Holocaust Remembrance Center) – svetskom centru pamćenja Holokausta, a zamišljen je kao jedna vrsta memorijala (video testamenta), koji formalnom kompozicijom i podseća na Halu imena u Jad Vašem. Posedujući svojstva kako memorijala, tako i memorabilije, ovaj filmski artefakt sebe određuje dvostrukom sposobnošću pamćenja i fetišizacije bolnog mesta savremene istorije, koji kontinuirano preti svojom ponovljivošću, a čije neupitno zaveštanje je neophodnost opstanka i važnost života iznad svega drugog.

Jednoobrazan filmski materijal korišćen u dokumentarcu, sastoji se iz niza montiranih delova intervjua, protkanih svega nekolicinom informativnih intertitlova i kadrovima vode koja protiče rekom Savom, koji ujedno čine strukturalne interpunktive filma. Film je rađen u crno-beloj tehnici (kao i filmovi slične tematike, poput „Šindlerove liste“ i „Dnevnika Dijane Budisavljević“), bez naratora i bez arhivskih snimaka, čime reditelj vrši svesno transponovanje u atmosferu i vreme o kom se pripoveda, dok pročišćena forma u kojoj je prikazan filmski narativ potvrđuje ideju o nepredstavljivosti i neprepričivosti Holokausta.

Intertitlovani tekst lapidarno uvodi u kontekst priča koje slede nakon uvodnih prizora reke Save, koja u određenom smislu igra istu ulogu kao i ljudi koji prepričavaju svoja iskustva. Sava je takođe svedok zločina, hranitelj stradalih i prisilni saučesnik događaja o kojima ćemo slušati, te u skladu sa tim, njen estetičan crno-beli prikaz u oskudnim ponavljajućim sekvencama koje flankiraju narativne celine filma dozvoljava gledaocu da učitava/uviđa mlazove tamnocrvene boje krvi koja je u ratnom periodu tekla njome umesto vode.

Intervjuisani su ostareli i dostojanstveni ljudi, koji govore sa zavidnom smirenošću i običnošću, koja dodatno dolazi do izražaja u poređenju sa stravičnim iskustvima o kojima je reč. Svi su prikazani u klasičnoj portretnoj kompoziciji, u kućnom ambijentu, dok je film vizuelno organizovan tako da se njihovi portreti smenjuju poput kaleidoskopa u cilju izgradnje naracije koja prati period 1) pre boravka u logorima, 2) logorski život i 3) život posle spašavanja. Podeljen na ovaj način, tri narativne celine podražavaju predstave iz „Ciklusa stradanja“ (Put na Golgotu, Boravak na krstu i Skidanje s krsta). Svaki od delova ciklusa podeljen je intertitlovima i kadrovima Save, pri čemu reka dobija i simboličku funkciju metafore samog života, koji uporno teče uprkos (ne)vidljivim tragovima zločina.

Naracija se odvija na taj način da se pripovedanje jednog preživelog prirodno nadovezuje na ono naredno, pri čemu se individualno sećanje nadovezuje i utapa u kolektivno sećanje, potvrđujući kolektivno pamćenje kao istorijsku istinu o sistematski osmišljenom i hladnokrvno sprovođenom masovnom ubistvu nekoliko desetina i stotina hiljada ljudi. Veliki deo priča ovih ljudi odnosi se na potresne prizore kojima su svedočili i one koje su sami iskusili, čije slušanje izaziva nevericu i divljenje prema količini i srazmeri nedaća koje je ljudsko biće u stanju da preživi, ali i večitu retoričku zapitanost nad količinom i srazmerama zločina koje je čovek u stanju da počini. Kaleidoskopski prikaz primarnih svedoka date istorije, bez sekundarnih prepričavanja i narativnih interpretacija potvrđuje nemogućnost posteriornog opisivanja zločina kom nismo svedočili, pridodajući negacijskim konotacijama Holokausta i onu o njegovoj nezamislivosti, samim tim i nerazumljivosti i neprepričivosti. Reditelj formalnim postupkom izbegava trivijalizaciju jasenovačkog iskustva i njegovu potencijalnu političku instrumentalizaciju, od kojih i jedno i drugo često uspešno maskira činjenicu da ono što nije doživljeno ne može se ni iskazati.

Negde pred kraj filma postajemo svesni da iza većine reči preživelih stoji uporno i dugo ćutanje o iskustvu pred kojim su ponekad ostajali nemi, o kom, kako kažu, nerado govore čak i unucima“, a pojedini pričaju samo sad i nikad više“.

Reditelj je prilikom rada sa preživelima iz inata“ koristio metodologiju Šoa fondacije za intervjuisanje svedoka, koja je nastala tokom Spilbergovog rada na Šindlerovoj listi“ (1994). Uz crno-belo kinematografsko rešenje, ovo čini dodatnu analogiju dva tematski bliska ostvarenja, i navodi na klasifikovanje Jovićevog Zaveštanja“ kao intertekstualnog komentara velikog, iako fragmenta/ir(a)nog, narativa o Holokaustu, čiji filmski delovi nastoje da popune prazne šavove istorije.

Tematska kontekstualizacija filma jasno navodi na njegovo sagledavanje u kontekstu studija sećanja i u okviru korpusa tekstova o Holokaustu i uže govoreći o koncentracionim logorima na prostoru NDH. Međutim, skorašnje prikazivanje filma na RTS-u smešta ga u okvir tematskog ciklusa filmova o Jasenovcu, započeto televizijskom premijerom filma „Dara iz Jasenovca“ (2020) Predraga Antonijevića. Ostvarenja koja su sledila u ovom nizu su, za razliku od „Dare“,dokumentarni filmovi („Dijanina deca“, „Krv i pepeo Jasenovca“ i „Zaveštanje“), koji sagledani u datom konktekstu mogu da posluže u svrhu potvrđivanja faktografije prvobitno prikazanog igranog filma (u „Zaveštanju“ se, između ostalog, ponavlja i motiv devojčice sa bebom u rukama – bratom koga joj je majka ostavila da o njemu brine), dajući istovremeno legitimnost „Dari iz Jasenovca“ kao svojevrsnom agensu popularne kulture koji funkcioniše kao katalizator aktuelnog, obnovljenog interesovanja za datu temu.

Reditelj Zaveštanja“ uspeva da pristupi ovoj temi na uslovno rečeno lancmanovski (Claude Lanzmann) način, bez arhivskih snimaka (čije samo poreklo stoji u ideološkoj suprotnosti sa istinom koja se želi iskazati) i oslanjajući se isključivo na formu intervjua sa primesom pejzaža stradanja. Ono čega se, na ovaj način, odriče film jeste mogućnost upotrebe bilo kakvog materijala koji mogao biti ideološki manipulisan ili koji bi stavio u drugi plan svedočenja preživelih. Zaveštanje“ je rezultat odmerenog postupka, upakovanog u minimalističku formu, utemeljenu u ikonografiji stradanja, koja po funkciji može biti spomenička, a značenjem je univerzalna. Jer, ono što ostaje kao zaveštanje ovog filma, nije samo nužnost pamćenja zla, koje je obitavalo na ne tako dalekoj teritoriji i u ne tako dalekom vremenu, da se ono ne bi ponovilo, već i svedočanstvo opstanka i zaveštanje života.