Kritika filma Kit Darena Aronofskog

NASLOV FILMA: Kit

SCENARIO: Samjuel D. Hanter

REŽIJA: Daren Aronofski

ULOGE: Brendan Frejzer, Sejdi Sink, Taj Simpkins, Samanta Morton, Hong Čau

TRAJANJE: 117’

DRŽAVA: SAD

GODINA: 2022.

Čarli (Brendan Frejzer) je četvrt tone oličenja nade u dobrotu čovečanstva. Radi od kuće, ima oko četrdeset godina, predaje književnost studentima koji pohađaju onlajn univerzitet, a pre osam godina napustio je ženu i dete jer se zaljubio u svog studenta.

Kit Darena Aronofskog je filmsko čitanje mnogostruko nagrađivanog dramskog teksta Samjuela D. Hantera koji govori o mogućnosti iskupljenja i problemu osame. Reditelj poštuje svaki zarez, svaku didaskaliju u dramskom predlošku, ponekad na štetu filma.

Filmsko u ovom čitanju drame je balans između istraživanja metafore morske nemani kroz fizikalnost protagoniste (izgled, kretanje…) i njegovog odnosa sa ostalim likovima koji su, svako na svoj način, otuđeni od ostatka sveta. Kit je alternativni naslov knjige Hermana Melvila Mobi Dik (1851). Referišući se na roman, autor drame efikasno preuzima celokupan simbolički kapital klasika američke književnosti. U idealnim uslovima, Aronofski je samo jedan od aktera u ovom nizu efikasnog „apsajklinga“. Prva scena Čarlijevog ustajanja sa kauča ravna je svakoj sceni u kojoj se susrećemo sa pravom veličinom morske nemani na filmu, bilo da govorimo o Domaćinu (2006) Bong Džun-hoa ili Ajkuli (1975) Stivena Spilberga (gde u čisto vizuelnom smislu Čarlijevo uspravljeno telo izgleda kao ajkula sa postera za film). Kretanje kamere je isto – plan se postavlja tako da gledalac ima utisak o veličini objekta, da bi sva očekivanja bila prevarena kada se ispostavi da je objekat mnogostruko veći. Kamera se tada udaljava, plan se širi i sledi kontraplan u kom se kamera približava licu posmatrača (u ovom slučaju Čarlijeve ćerke), odnosno subjekta, iz čije smo vizure upravo gledali „čudovište“.

Maska se povinuje zakonima fizike, izrađena je verodostojno i pohvalan je izostatak egzotizacije tela. Ono jeste zapanjujuće, ali iako se pored težine govori i o gnojnim čirevima, useklinama i diskoloracijama na koži, one nikad nisu stavljene u prvi plan. Više od šoka i groze, stvara se slika monumentalnosti ljudskog tela i života koji se živi pod tom težinom. Ta težina proporcionalna je praznini koja se oseća nakon gubitka voljene osobe i jasno je da Čarli ne jede da bi preživeo, već da bi se konačno umirio.

Kada se upoznamo sa protagonistom i svetom koji ga okružuje, novih vizuelnih iskoraka nema i ostaje samo na glumcima da iznesu niz dijaloških scena koje postepeno vode do do klimaktičnog kraja. Oni delaju iz potpune sigurnosti u uverenja svojih likova, a svaki od karaktera ima sopstveni moralni kodeks kojeg se drži po svaku cenu, ostavljajući iglu gledaočevog kompasa da se nekontrolisano vrti: kao da su svi likovi svesni apsurdnosti uverenja ljudi iz svog okruženja, ali ne i svojih.

Melodrama navire kroz svaku poru filma. Likovi se prečesto zaustavljaju u okvirima vrata i ponovo vraćaju u naizgled završene rasprave. Naporna, sveprisutna i komandujuća muzika Roba Simonsena ne ostavlja prostora gledaocu za dilemu kako bi trebalo da se oseća u svakom trenutku. Film prihvata težinu svih klišea i do kraja je nosi na svojim plećima. Kit je neuhvatljivi američki ideal, neophodnost verovanja u ljudsku dobrotu i iskupljenje uprkos nemilosrdnoj realnosti u kojoj smo svi, pre ili kasnije, gubitnici.

Harizma Brendana Frejzera je samo pojačana prostetikom, njegovo oznojeno, ozareno lice je odlično osvetljeno i sija dobrotom kad izgovara repliku „Ljudi su sjajni!“. Metanarativ je snažan koliko i sam film – povratak na veliko platno neupitno voljenog glumca proračunat je postupak, koji Aronofskom nije stran (Rvač, 2008). Ovog puta, u pitanju je omiljeni glumac generacije koja možda neće moći da sebi priušti nekretninu i zdravstveno osiguranje, ali zato dominira internetom do te mere da je film nedeljama bio ocenjen sa 10/10 na IMDB-u, mada mu je rejting trenutno u trendu opadanja. Kritika i javnost se, doduše, slažu da ova uloga Frejzeru predstavlja renesansu u karijeri i da ga čeka uzbudljiva sezona dodele nagrada. Aronofski renesansu doživljava na svakih deset godina, mada će samo vreme pokazati da li je ovom prilikom preskočio jedan ciklus.

(Naslovna fotografija: The Whale, FAF Promo.)