Kritika filma Mavena

NASLOV: Mavena / SCENARIO I REŽIJA: Andrija Lekić / TRAJANJE: 55’ / DRŽAVA: Srbija, Crna Gora / GODINA: 2023.

U svom debitantskom dokumentarnom filmu Andrija Lekić obrađuje teme gubitka voljene osobe, depresije i krivice. Film Mavena otvara animirana slika čoveka koji gleda kroz prozor sobe na dnu mora. Sa najveće dubine kreće ka površini i pitanje je hoćemo li ostati bez daha pre nego što izronimo.

Nakon višegodišnjih putovanja po svetu na kojima je kao snimatelj i fotograf beležio posledice prirodnih katastofa, autor se vraća u Crnu Goru gde saznaje da mu je otac teško bolestan. Priča o njegovom povratku i odnosu prema očevoj bolesti izlaže se posredno, kroz niz kraćih naracija koje prate snimci beogradskih ulica i unutrašnjih dvorišta, ruševina škole u Japanu, brda i planina na severu Crne Gore, obale mora. Pored priče o ocu, kroz scene o ljubavi između sestre i brata koji ima trajno oštećenje mozga, krvnoj osveti i njenim posledicama i fenomenu „virdžine“, narator produbljuje svoja razmišljanja o prirodi sećanja. Ove snažne priče upućuju ga na duboku introspekciju i suočavanje s vlastitim emocijama. Kroz složen splet iskustava, on otkriva duboku povezanost između ljudskih sudbina i univerzalnih tema koje prelaze vremenske i prostorne granice. Njegovo emocionalno putovanje podstiče ga da pronađe unutarnju snagu i mudrost kako bi prevazišao životne izazove i razvio saosećanje prema drugima, otvarajući put ka istinskoj spoznaji i duhovnom rastu.

Voice-over naracija (Lekić) je poetična ali konkretna, na trenutke tiha i monotona, uz rizik da se zbog takvog izgovora izgubi punoća sadržaja. Naizgled nasumični kratki snimci otkrivaju svet mikro-narativa i višeslojnost izrečenog. Kada za svoju nekadašnju kuću u Beogradu kaže da je predodređena za rušenje, tek nakon određenog vremena se dolazi do spoznaje da se ne govori jedino o nestajanju objekta, već i o raspadu porodice, ličnog i nacionalnog identiteta, ali i sigurnog mesta za neke nove stanare. Ništa od navedenog nije eksplicitno rečeno i autor ostavlja dovoljno prostora za učitavanja ne držeći gledaoca za ruku tokom celog puta. Lekić se koristi formom intervjua i posredno predstavlja sagovornike. Razgovara sa poslednjom crnogorskom „virdžinom“ Stanom Cerović o trenutku kada je izgubila oca i o tome kako nije mogla da prisustvuje sahrani svoje sestre. „Virdžina“ je kulturni fenomen koji obuhvata običaje karakteristične za sever Crne Gore, Kosovo i Metohiju i sever Albanije. Ova praksa se odnosi na situacije kada u porodici nema „muške glave“, pa jedno žensko dete, po zahtevu roditelja ili šire zajednice, preuzima ulogu muškarca i ostaje u celibatu. Dok mota cigaretu zagledana u fotografije članova porodice, krhka, a ujedno snažna sagovornica, cinično zaključuje da svet propada i da sve mora nestati, pa i ljudi.

O krvnoj osveti Lekić razgovara sa porodicom Kaluđerović. Nikola Kaluđerović je, u nameri da osveti sina, ubio brata njegovog ubice i nehotice smrtno ranio nedužnog momka koji nije imao veze sa zaraćenim porodicama. U zatvoru je proveo dvadeset godina. Autor naizmenično prikazuje arhivske snimke osuđenika koji iz zatvora govori o ispravnosti svojih postupaka, sahrane sina i snimke doma sa brojnim sinovljevim fotografijama i porodičnim portretima. Dok Nikola Kaluđerović gleda snimak sahrane sina Lekić ga prikazuje kroz seriju stop-kadrova i na taj način stilski, ali i vremenski, ekonomično komprimuje smenu emocija.

Nakon gubitka oba roditelja i uzimanja prevelike doze lekova i narkotika mladić pada u komu, a kada iz nje izađe, dijagnostikovano mu je trajno oštećenje mozga. Negova sestra preuzima brigu o njemu. Stanje Lekićevog prijatelja iz detinjstva autora navodi na razmišljanje o ljudima poput prijateljeve sestre, zbog kojih ovaj svet opstaje. Lekić autobiografskom materijalu pristupa sa dosta takta. Osim glasom, autor nije direktno prisutan u filmu, što važi i za neke od njegovih sagovornika. Ukoliko misli da je potrebno, svoje subjekte može da zaštiti i sakrije neočekivanom pozicijom kamere ili tako što zidove stana, mobilijar pa čak i kap vode koristi kao membranu, štit od radoznalog pogleda.

Retki su kadrovi u kojima se ne pojavljuje voda, od nadrealnog otvaranja filma na morskom dnu preko devastirajućih posledica cunamija u Japanu do naizgled permanentno kišovitog Beograda čije se ulice nikada ne osuše do kraja. Lekić ne koristi prirodni element kao puku metaforu, već kao aksiom i konstantu. Njegove meditacije počinju i završavaju se vodom: ako nije pokretač promene, ona je promena sama. Ukoliko je pak ne vidimo u kadru, onda je svakako čujemo. Muzika Manje Ristić znatno utiče na dinamiku i veliki je adut filma ─ kompozicije sačinjene od snimaka kretanja vode, talasa, pucketanja morskog dna prožimaju slike gradova, planinskih venaca, porodičnih kuća i stanova. Pronađeni zvukovi i elektroakustika odlično upotpunjuju vizuelni plan filma.

Neminovno uslovljen preklapanjima i gubicima delova pojedinačnih zvučnih ili vizuelnih elemenata ne bi li sa dovoljne udaljenosti imao uvid u celu sliku, reditelj se trudi da preklapanja budu jasna i osetna. Svestan je da proces zaceljenja nije pronalaženje delova koji nedostaju u nadi da će se po njihovom nalasku spojevi izbrisati. Neočekivano napete scene i kontrolisan osećaj nelagode i nesigurnosti stvara novo mnemotičko iskustvo. Naizgled nepovezani kadrovi postaju mikro-narativi, a svaka od priča koja je u početku delovala kao novi beg od suočavanja sa velikim gubitkom postaje ključni alat za razumevanje sopstvenih osećanja.

(Naslovna fotografija iz filma Mavena objavljena je uz odobrenje press službe Festivala evropskog filma Palić.)