Dvehiljadedesete donele su poneki rekord srpskom filmu: prvo je Montevideo, Bog te video na samom početku decenije oborio rekorde bioskopske gledanosti, potom je Mali Budo mesecima bio na repertoarima širom Srbije, da bi Južni vetar pokorio ne samo domaće, već i regionalne bioskope, pa je tako bio najgledaniji film 2018. godine i kod nas i u komšijskim zemljama. Sa druge strane, filmovi koji su bili manje komercijalno orijentisani, imali su, kako to biva, po par dana bioskopske distribucije, ali tek nakon svetskih premijera na prestižnim festivalima. Setimo se na primer Neposlušnih ili Dobre žene na Sandensu, Paname i Tereta u Kanu, Ničijeg deteta u Veneciji, Vlažnosti i Šavova na Berlinalu. Međutim, sam kraj decenije priredio je nešto sasvim neočekivano: Moj jutarnji smeh, dugometražni prvenac Marka Đorđevića svetsku, a i domaću premijeru imao je na Festivalu autorskog filma (FAF) krajem 2019. godine gde je i trijumfovao, da bi potom pobedio i na Pančevo film festivalu (PAFF). Nisam prisustvovala ni FAF-u, ni PAFF-u, ali su priče o Mom jutarnjem smehu preplavile društvene mreže i gotovo momentalno stigle i do Holandije, gde trenutno živim.

Sa izuzetkom pomenutih komercijalnih filmova s početka teksta, o čijim se kvalitetima može diskutovati, ne pamtim da je i jedan film, a naročito ne debitantski film autorskog karaktera, sa sve do jednim statičnim kadrom izazvao tako burne (a pozitivne) reakcije publike, provlačivši se neprestano kroz usta, priče, postove, još od kraja novembra, pa sve do sad. S obzirom da mu premijere u Novom Sadu i Subotici tek predstoje, kao i bioskopska distribucija u odabranim bioskopima, očekivano je da se priče i pričanja nastave. Te priče govore o neprestanom smehu tokom sat i po vremena trajanja filma, o navijanjima, poklicima i uzvicima, „ajde Deki“ i tome slično, o činu kolektivnog gledanja koje to zapravo i suštinski i jeste, o ujedinjenju publike u podršci glavnom liku, nesnađenom tridesetogodišnjaku Dejanu.

Filmoskopija je već prethodno objavila kritiku Mog jutarnjeg smeha, u kojoj je Filip Grujić hvalospevom izjavio zahvalnost ekipi filma na – filmu, navodivši pet pobeda ovog filma: iskorišćenu niskobudžetnost, spoj suptilnog humora i tuge, filmski opravdanu pozorišnost filma, sjajne glumce i reakciju publike. S obzirom da sam film gledala sama, u intimi svoje sobe u Holandiji, reakciju publike nisam iskusila iz prve ruke, što je verujem, uticalo i na moje viđenje filma. Ono se, međutim, ne razlikuje mnogo od Filipovog: nakon gledanja filma volela sam o glumcima da kažem „Jasna [Đuričić, kao Filipova isuviše protektivna majka] je najgora, a Jasna je uvek [pa i sad] dobra“, i zaista, Jasna je sebi dosledno odlična, ali Filip Đurić kao Dejan i Ivana Vuković kao njegova koleginica u školskoj zbornici i kasnije partnerka, kako zasebno, tako i u paru donose nešto što se davno nije videlo na našim platnima. Filip je u stanju da jednim pokretom šake i jednim pogledom postavi ton čitavoj višeminutnoj sceni, a u trenucima najviše napetosti Dejanova lična i dečja trema postaje kolektivno neprijatna; autentični enterijeri skromnog života juga Srbije, neušminkanost filma i odsustvo težnje za vizuelnom lepotom kadrova „igraju“ za film, sirovo prenoseći Dejanov život na platno; statični kadar uklapa se u tu neušminkanost i sirovost, bez ikakvih „elegantnih“ pokreta kamere.

Međutim, u kontekstu u kom se trenunto nalazim, kontekstu zapada, u kom se odlazak od kuće i osamostaljenje gotovo po pravilu dešavaju na kraju srednje škole, u kom studenti ne žive sa roditeljima, čak i ukoliko studiraju u rodnom gradu, zapitala sam se ili bolje reći, zabrinula kako će Moj jutarnji smeh biti prihvaćen. Patološki posesivan odnos majke prema Dejanu, neizvesnost njegovog finansijskog osamostaljenja (usled nestalnog nastavničkog posla) i osamostaljenja uopšte, kao i enterijere koji se pojavljuju u filmu u Srbiji ne treba objašnjavati – već prvim scenama socijalni kontekst Dejanovog lika vizuelno i narativno je za domaće podneblje postavljen više nego jasno. Međutim, da li će zapad razumeti to i koliko će se od fino skrojenih replika poput „ti nisi pametan, ti si, bre, mudar“ izgubiti u prevodu filma na engleski?

Moj jutarnji smeh internacionalnu premijeru imao je krajem januara 2020. godine na Internacionalnom filmskom festivalu u Roterdamu. Sa rediteljem Markom sam se srela posle prve pres projekcije filma, ali pre prve javne projekcije, a s obzirom da su jutarnje pres projekcije uglavnom slabo posećene, te da publika nije reprezentativna, Marka sam zamolila da mi napiše svoje utiske nakon javnih projekcija koje su praćene razgovorom sa autorskom ekipom.

Nisam osećao nikakav pritisak [imajući u vidu ogroman uspeh filma u Srbiji] pre same projekcije u Roterdamu, trema se pojavila tek nakon filma – u borbi sa odgovaranjem na pitanja iz publike na engleskom jeziku. Budući da nismo bili u takmičarskoj selekciji nisam ni očekivao bog-zna-šta, ali ljudi su nam prilazili nakon projekcije da kažu da im se svideo film. Sve u svemu, rekao bih da je dobro prošlo.

Suptilnost humora u filmu utkana je u jezik kojim se služe likovi, koji je ovozemaljski, slatko žargonski, deluje posebno iako je svakodnevan, a Marko kaže da se svakako nešto od toga mora izgubiti u prevodu, ali da se nada da to nije mnogo.

Za sada je ipak mali broj ljudi van našeg govornog područja pogledao film da bih imao bolji uvid. Nisu se puno smejali na projekcijama u Roterdamu, ali nisu ni u Valjevu, pa ni u Kragujevcu. Za razliku od premijere filma koja je zaista bila neverovatna jer se publika povezala i disala u ritmu filma, i brojnih projekcija u DKC-u koje su pružile slično iskustvo, bar mi se tako čini, u Roterdamu su ljudi gledali film prilično tiho i ipak sa većom distancom. Čini mi se da je to individualno, kako ko doživi film, koliko i kad mu je smešno to što gleda.

U Roterdamu su na razgovorima nakon filma gledaoci često pominjali enterijere u filmu, kao nešto što je na njih ostavilo jak utisak. Primetili su takođe i da je kamera postavljena tako da je često više zanima prostor od samih aktera. Dakle, ovde je akcenat bio više na kameri i kadrovima nego na humoru i dijalogu, ali film je u inostranstvu pogledalo oko 200 ljudi, što je malo za neku ozbiljniju analizu.

Iako ni ja ni Marko nemamo definitivan odgovor na to da li zapad može da razume i razume li porodične odnose prepoznatljive na našem podneblju, Marku se takođe čini da se ovde deca mnogo ranije osamostaljuju i postaju ljudi, te da je moguće da pomenuta distanca publike u Roterdamu dolazi iz nerazumevanja onoga što Dejana muči. Međutim, iz činjenice da su autorskoj ekipi nakon filma ljudi prilazili sa pohvalnim komentarima, kao i da su, ako ničim drugim, onda enterijerima bili dotaknuti, jasno je da ova distanca nije sasvim nepremostiva. Verovatno je da Moj jutarnji smeh svrstavaju u koš istočnoevropskog filma, robusnog i sirovog, neušminkanog, socijalnog realizma pretežno sivog kolorita. Moj jutarnji smeh jeste sve to, ali ne i samo to: paradoksalno u odnosu na opis istočnoevropskog filma iz prethodne rečenice, Moj jutarnji smeh je topao, iskren i tako blizak i prepoznatljiv, čak i nama koji smo se pre tridesete odselili (daleko) od kuće.