Kritika filmskog diptiha Non-Aligned & Ciné-Guerrillas: Scenes from the Labudović Reels

NASLOVI FILMOVA: Non-Aligned & Ciné-Guerrillas: Scenes from the Labudović Reels

SCENARIO I REŽIJA: Mila Turajlić

TRAJANJE: 105’ i 94’ 

DRŽAVA: Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Francuska

GODINA: 2022.

Non-Aligned & Ciné-Guerrillas: Scenes from the Labudović Reels je dokumentarni diptih koji se sastoji od dva dugometražna filma, bazirana na do sada nikada viđenim ili retko prikazivanim filmskim materijalima koji prate proces stvaranja projekta Trećeg sveta. Više od deset godina nakon premijere filma Cinema Komunisto, Mila Turajlić se vraća arhivskim snimcima, vezi filma i Jugoslavije, ovoga puta preko filmova iz arhiva Filmskih novosti (projekta čiji je zadatak bio praćenje važnih političkih i kulturnih događaja u zemlji i svetu, ali i Josipa Broza Tita) i njihovog snimatelja Stevana Labudovića, ujedno i omiljenog Titovog snimatelja.

Prvi film, Non-Aligned, rekonstruiše prvi samit Pokreta nesvrstanih, preispitujući u kojoj meri je filmska slika imala udela u stvaranju globalnog projekta političke emancipacije zemalja Trećeg sveta. Drugi deo, Ciné-Guerrillas, prikazuje ulogu jednog čoveka u medijskoj borbi tokom rata za nezavisnost Alžira i otkriva ulogu filma u političkoj borbi protiv kolonijalizma.

Protagonista diptiha se brzo i uspešno uspostavlja, kao i njegova stručnost kao snimatelja. Iako na pragu devedesete godine i slabog sluha, Labudović još uvek ima oštro oko i britak um. Dok stoji ispred zgrade Filmskih novosti, daje primedbu autorki da su bez zonerice na objektivu sunčevi zraci vidljivi u kadru i da je neophodno da promeni ugao snimanja. Odnos majstora i „šegrtkinje“ prisutan je u oba filma i predstavlja uzbudljivu komunikaciju između dve udaljene generacije. Oba filma svoje najsjajnije momente duguju upravo živoj razmeni ideja filmskih stvaralaca, u kojoj čak sa blagom konfrontacijom (kada autorka nakon povratka iz Njujorka priča o „uspavanosti“ Ujedinjenih nacija) Labudovićev odgovor stvara eho reči Srbijanke Turajlić iz autorkinog prethodnog filma Druga strana svega (2017), koja kaže da su starije generacije dovoljno učinile i da je sad na autorkinoj generaciji odgovornost da nešto preduzme ako želi promene, dovodeći u pitanje autorkinu poziciju posmatrača-komentatora istorije naspram autora koji je stvarao istoriju jedne nacije. Labudović je živ sagovornik, spreman da o svom životu govori kao o jednoj velikoj avanturi. 

Njegovo pripovedanje je prožeto arhivskim snimcima Titovih putovanja i susreta sa zvaničnicima zemalja Trećeg sveta (Nehru, Naser, Sukarno, Hajle Selasije). Pored samih arhivskih video snimaka, ukratko je prikazan i proces njihovog pronalaženja u arhivu, kao i njihova digitalizacija (uz pomoć Jovane Kesić, šefa arhiva Filmskih novosti). Međutim, ono što je dodatno uzbudljivo jeste da je tim kadrovima filmskih žurnala, snimljenim bez tona, dodat ton uz pomoć audio građe pronađene u arhivu Radio Beograda (uz pomoć Violete Kljajić iz radijskog arhiva). Spajajući sliku i zvuk, dobija se specifičan uvid u prvi samit Pokreta nesvrstanih: čuju se greške u govoru, intonacija nagoveštava važnost prenošenja poruke, jednostavne fraze dobijaju neočekivan, ali dobrodošao patos. Od monumentalnih ličnosti nemog filma, sa zvukom vođe Trećeg sveta postaju živi istorijski akteri.

Film prati voice-over naracija same autorke, koja iz prvog lica, dajući filmu nivo ličnog osvrta, komentariše događaje iz sopstvene perspektive. Ovaj sloj teksta neretko sklizava u patetiku („As the ship that embodied the diplomacy of Yugoslavia lost its political engine, images made during its travels become themselves complex vessels, mirrors of future that was never reached, a fake reflection of a true aspiration, a promise that has not been delivered.“) i prenaglašenu romantizaciju perioda koji sama nije u potpunosti iskusila (Turajlić u filmu pominje da je imala svega jedanaest godina kada se Jugoslavija raspala, kao i to da je do svoje sedme godine verovala da je Tito živ, iako je preminuo godinu dana nakon njenog rođenja). Ovakva naracija je u najvećoj meri bespotrebna, utoliko pre što otvara pitanje: da li je fokus filma Labudović, arhivski materijal ili sama autorka? Osim toga, imajući u vidu da sagovornici govore na svom maternjem jeziku, autorkina naracija na engleskom jeziku sugeriše da se ciljna publika ovog filma ne nalazi na prostoru bivše Jugoslavije. Takođe, kontradiktorno naslovu filma, stiče se utisak da je najmanje vremena zapravo posvećeno Nesvrstanima, a čak i kada se govori o Pokretu nesvrstanih i prvom samitu u Beogradu, ti segmenti su nekoherentno podeljeni, naspram Ciné-Guerrillas, čija je dramaturška struktura jasna i dosledna i čiji naslov odgovara sadržaju.

Ciné-Guerrillas je podeljen na dva dela: prvi, u kom se Labudović sam predstavlja i drugi, autorkin put u Alžir ne bi li iz razgovora sa preostalim živim učesnicima revolucije stvorila jasan portret snimatelja i njegovog angažmana u alžirskoj borbi za oslobođenje od francuske kolonijalne vlasti. Predstavljen kao tajno oružje rata, pored pomoći u medicinskoj opremi, oružju i uniformama, Labudović je poslat od strane predsednika Jugoslavije kako bi dokumentovao revoluciju i snimao propagandni filmski materijal, sam naspram francuske filmske industrije. Umesto tri meseca, u Alžiru je ostao tri godine (1959-1962) i za to vreme, osim snimanja, vodio dnevnik, čiji će unosi, u dijalogu sa snimcima koje je napravio, u filmu Mile Turajlić dočarati ne samo njegov stvaralački proces već i iskustvo života u ratu. Kritički nastrojen prema sopstvenom radu, Labudović često komentariše neuverljivost svojih video zapisa. I pored njegove samokritičnosti, sama količina i kvalitet snimljenog materijala zavređuju poštovanje. Scena u kojoj Labudović stoji u arhivu Filmskih novosti okružen filmskim trakama stvara sliku autora kojeg nadživljava njegovo delo.  

Za razliku od prvog filma, naracija ovde služi samo da uspostavi okolnosti. Trenuci za koje bismo do sada mogli očekivati da budu preterano sentimentalni (Labudovićev povratak u rodno Berane, ispovest o prvoj kameri, uspinjanje po crnogorskom kršu u poznim godinama) istinski su dirljivi, duhoviti i prikazani sa mnogo takta i pažnje. Film kulminira Labudovićevom posetom Alžiru i projekciji filmova u njegovu čast, kao i poseti istorijskom muzeju u kom je deo njegove opreme u sklopu stalne muzejske postavke.

Sagovornici su, kao i u Non-Aligned, potpisani na samom kraju, pre odjavne špice, što u velikoj meri remeti tok filma. Ružica Labudović u filmu je prikazana isključivo kao snimateljeva žena i domaćica, da bi na špici bila predstavljena kao deo avionske posade na letovima predsednika Tita. Konfuzija kulminira uvođenjem Elejn Moktefi, antikolonijalne aktivistkinje, spisateljice i prevoditeljke, sa kojom autorka odlazi do Glavnog sedišta UN u Njujorku, i razgovara o položaju Alžira pre proglašenja nezavisnosti, sve dok je na gledaocima da razluči ko su Moktefi, svi ostali sagovornici i koje su njihove uloge u celoj priči.

Pojam diptiha ne vezuje se često za filmsku umetnost, i za to postoji razlog. U ovom slučaju, ideja da se pomenuta dva filma prikazuju kao diptih ostaje upitna, imajući u vidu da se razlikuju po narativnoj strukturi, ulozi naratora i odnosu prema temi, mada nedovoljno da predstavljaju kontrast. Povezani jedino arhivskim materijalom jednog autora, Non-Aligned i Ciné-Guerrillas: Scenes from the Labudović Reels su dokaz da ponekad celina ipak nije veća od zbira delova.