Kritika filma Prizvan i pozvan

NASLOV FILMA: Prizvan i pozvan

SCENARIO I REŽIJA: Luka Papić i Srđa Vučo

TRAJANJE: 63’

DRŽAVA: Srbija

GODINA: 2022.

Nakon osvojenog Gran Prija na prošlogodišnjem Beldocs-u sa filmom Bez, Luka Papić i Srđa Vučo vraćaju se na beogradski festival dokumentarnog filma sa drugom saradnjom: filmom Prizvan i pozvan. Film se bavi manje poznatim kandidatima na prvim višestranačkim izborima 1990. godine u Jugoslaviji, kao i samim tokom izbora. Praveći paralelu između života kandidata sad i u vreme izbora, autori filma nam donose jedinstvenu perspektivu na period od Titove smrti do rata u Bosni, kao i razvoj ličnosti i društva tokom više od trideset godina. Oslanjajući se na inserte iz televizijskih programa, informativnih emisija i predizbornih mitinga, ova ready-made politička satira prikazuje gotovo nadrealnu predizbornu atmosferu i njene neočekivane junake.

Sagovornici nikad nisu predstavljeni kroz naslovne kartice, već se predstavljaju sami, a predstavljanje prati montaža njihovog svakodnevnog delanja danas, kao i nastup tokom predizborne kampanje. Prvi kandidat koji se likom predstavlja publici je Dragan Jovanović, predsednik Partije zelenih, koji trenutno živi povučen na planini i vodi tihi rat sa lokalnim igumanom oko postavljanja totema slovenskog boga Vida u svom dvorištu. Naslov filma dolazi od Milana Mladenovića koji kaže da se, kada je došlo vreme izborima, osetio „prizvanim i pozvanim“ da dođe na čelo Srbije – dužnost za koju se pripremao čitav život. Predsednik Velike Rokenrol partije, Savo Nešković, koji sebe predstavlja kao sina službenika državne bezbednosti i državnog narkomana, višepartijske izbore video je kao vrhunac slobode. Menjajući naslove i ime stranke u statutu dobijenom od članova Srpske narodne obnove, kao i korišćenjem ukradenih ličnih karata, Nešković je uspeo da uđe u medijski prostor ne bi li promovisao „seks, razvrat, ludilo i drogu“. Milorad Jakšić Fanđo, filmski umetnik, nekadašnji član Srpskog pokreta obnove, priseća se kako je snimao demonstracije nakon izbora i sukobe demonstranata sa pripadnicima policije. Danas je kameru zamenio za pištolj, pa u lingvističkoj igri i engleskoj dvoznačnosti reči shoot sada puca na one koje je nekada snimao. Ljiljana Ćujić je prva žena koja se u Srbiji kandidovala za predsednika. Oduvek je pisala poeziju stradalnika, u kojoj se srpski narod prikazuje kao večita kolektivna žrtva iako je najstariji i najbolji od svih naroda, a „Srbin je među drugim ljudima kao planina među brdima“.

Autori nastoje da poglede svojih sagovornika ne komentarišu direktno, prikazujući ih onako kako kandidati sami sebe vide – u najboljem svetlu. Stvara se osećaj potpune slobode nastupa, sličan onom koji im je omogućen tokom predizborne kampanje. Sagovornici, kao odmrznuti u vremenu, nastavljaju tamo gde su stali, bez većeg ili ozbiljnijeg introspektivnog pogleda na svoje političko delovanje. Odlukom da ne ulaze u okvir kadra, niti da otkriju postavljena pitanja, autori otvaraju još veći prostor za nekadašnje predsedničke kandidate. U tako konstruisanom vakuumu, Papić kao direktor fotografije im se ne podsmeva, već uspešno pronalazi i prikazuje njihovu ljudskost.

Film je inspirisan izložbom Glasačka mašina (2011), koja se bavi medijskom manipulacijom i izborima u periodu devedesetih, čiji je jedan od autora Srđa Vučo. Papić i Vučo imali su pristup velikoj količini arhivskog materijala. Od izbora do odluke o dužini trajanja svakog isečka, jasno se vide namera i kontekstualizacija, bilo da služe uspostavljanju hronologije ili prikazuju događaje koje opisuje jedan od naratora. I bez poznavanja istorijskog perioda, prepoznaju se modeli ponašanja, retorika i pogledi na svet koji su prisutni i u današnjem medijskom prostoru. Pored takvih apstrakcija, moguće je prepoznati i konkretne ličnosti, od novinara, preko pojedinih kandidata ali i članova partija koji se i dalje grčevito drže okvira malih ekrana.

Prizor iz filma Prizvan i pozvan

Paralelno sa pričom pet kandidata, kroz arhivski materijal, vijugavim putem se kreira narativ o dolasku Slobodana Miloševića na vlast. Od velikog mitinga na Gazimestanu, preko odricanja od dodeljenog vremena za kampanju u korist kulturno-umetničkog programa do promene narativa nakon dobijenih izbora i veličanja evropskih, pro-demokratskih vrednosti, ono što se u filmu ne može prevideti je komentar da je sloboda izbora bila samo privid, a prvi višestranački izbori šarada i ventil za nekolicinu privilegovanih građana. U takvoj postavci, nama prikazani nekadašnji kandidati u najboljem slučaju deluju kao pijuni u većoj igri, a u najgorem kao nekolicina neuračunljivih individua vrednih žaljenja. Predstavnici medija prikazani su kroz arhivske snimke ne samo u trenucima obraćanja gostima u studiju ili široj javnosti, već i u periodima pripreme i pauza, kada deluju van kontrole, kao posada koja se smeje dok sa palube gleda kako brod juri u susret ledenom bregu.

Prisustvo popularnih glumaca je još jedan sloj performativnosti u filmu – recitovanje Mihajla Janketića i Steva Žigona na skupovima vladajuće partije naspram obraćanja Branislava Lečića sa demonstracija sada jednako ostavljaju gorak ukus u ustima. Slika koja možda najbolje transponuje trenutak o kom se govori dolazi sa snimanja Boja na Kosovu Zdravka Šotre (1989), kada se otkriva da srpski oklopnik, umesto na konju, jezdi na belom Mercedesu.

Film kulminira ultimativnim spotom za pesmu Čarobnjaci grupe Divlje jagode, koji kombinuje arhivski materijal njihovog koncerta na Dan mladosti 1984. godine, sleta koji se održavao tom prilikom i snimaka sukoba tokom rata u Bosni. Ono što bi starije generacije opisale kao hipermontažu generaciji odrasloj na društvenim mrežama izgleda kao normalan tempo za smenu informacija. Tekst pesme prate prizori razaranja jedne zemlje i života njenih građana, kao i političare koji su za to odgovorni, od kojih su mnogi i danas, posle svega, na visokim pozicijama.

Jesu li autori otišli predaleko u svom jednoličnom prikazu devedesetih? Jesu li koristili sagovornike i arhivski materijal tako da, umesto da teže objektivizaciji prikaza jednog istorijskog događaja i njegovih skrajnutih učesnika, iskrenu sliku istorije i rekonstruišu ih kao upozorenje? Jedino stavljen pod lupu, ovaj specifični događaj, po svojoj prirodi apsurdan, smešan i tužan, postaje univerzalan i može uspešno da komunicira ne samo sa domaćom, već i svetskom publikom. Ovako prikazan, spektakl politikanstva ne poznaje nacionalne i geografske granice.

(Fotografije iz filma objavljene su uz dopuštenje producenata.)