NASLOV FILMA: Pucnji u Marseju

SCENARIO: Vladimir Andrić, Gordan Matić

REŽIJA: Gordan Matić

TRAJANJE: 74'

GODINA: 2021

 

Film Gordana Matića Pucnji u Marseju“, koji je svetsku premijeru imao u glavnom programu Filmskog festivala u Herceg Novom, premijerno je prikazan i u Beogradu na godišnjicu naslovnog događaja, atentata na kralja Aleksandra 1934. godine. Film prati proces suđenja saučesnicima Vlade Černiševskog, Zvonimiru Popištlu, Miju Kralju i Ivanu Rajiću, a uobličen je u hibridnu formu koja kombinuje dokumentarni materijal nastao tokom atentata sa igranim delovima u crno-beloj tehnici i takođe igranim segmentima snimljenim u formi intervjua u koloru.

Film nastaje na tragu tendencija prisutnih tokom protekle decenije u domaćoj (i regionalnoj) kinematografiji, a koja podrazumeva filmsku reviziju istorijskih događaja koji omeđavaju period od početaka Prvog, pa sve do kraja Drugog svetskog rata, a naročito istoriju međuratnog perioda, koja je tokom postojanja socijalističke Jugoslavije predstavljala nepostojeću filmsku temu. U kontekstu istorijskog revizionizma, Matić usmerava narativ sopstvenog filma ka reinterpretiranju marsejskih metaka kao faktora koji su odredili događaj od evropskog značaja, koji je ne samo direktno uticao na sudbinu Jugoslavije, već takođe otvara pitanje uzročno-posledičnih odnosa između atentata na kralja Aleksandra i (neplaniranog) atentata na ministra Luja Bartua kao događaja koji su u bliskoj vezi sa uzrocima Drugog svetskog rata.

Tematizacijom sudskog procesa, „Pucnji u Marseju“ najpribližnije evociraju naslove kao što je „Kako sam branio mladu Bosnu“ (2014), koji se takođe bavi epilogom atentata koji se smatra uzročnikom Prvog svetskog rata, ali zahvaljujući odabiru crno-bele slike, i filmove kao što je „Suđenje u Nirnbergu“ (1961). Jasan narativni fokus na proces suđenja, zasnovan na dokumentima i izveštajima sa istog, usmerava svedenu dramsku rekonstrukciju koja se prevashodno odvija u sudnici, dok simulacija intervjua sa akterima iz datog perioda i implementacija obrađenih dokumentarnih sekvenci samog atentata, pretenduju na potvrdu faktografske tačnosti u filmu. U tom smislu, sama struktura filma i pažljivo biranje igrano-dokumentarnog materijala, slede obrazac prisutan u filmu „Dnevnik Dijane Budisavljević“ (2019). Biranje crno-bele tehnike (direktor fotografije – Dušan Ivanović) može se interpretirati transponovanjem igranih delova sa scenama suđenja u kontekst vremena u kom se radnja dešava, dok forma intervjua u boji naglašava rediteljsku interpretaciju koja žanrovski usmerava istorijski događaj ka političkom trileru. U tom maniru, simulacija dokumentarne forme, zajedno sa montažnim prelazima, tipografskim najavama, retorikom i intonacijom intervjua referiše na televizijski serijal „Insajder“, koji i sam poseduje elemente političkog trilera. Mimikrija dokumentarne forme uz vidno prisustvo elemenata žanrovskog otkriva postupak parodijske stilizacije, karakterističan za mokumentarce. Ovde je moguće uočiti postmoderni paradoks, koji kroz spoj istorijske teme i upotrebu parodije, otkriva njenu funkciju da istovremeno čuva i preispituje naše sećanje na prošlost.

Ako izuzmemo segmente intervjue, ukupan mise-en-scene filma skoncentrisan je na prostor sudnice, što kreira jednu vrstu metateatra. U takvoj postavci porota se nalazi u ulozi publike, što na određen način poziva gledaoce filma da se stavi u ulogu porotnika. Efekat pozorišta prisutan je i kroz upečatljivu i na momente naglašenu karakterizaciju likova, pri čemu dolaze do izražaja interpretacije Gordana Kičića, Svetozara Cvetkovića (obojica u ulogama tužilaca) i Tihomira Stanića, dok su likovi optuženika predstavljeni kroz donekle karikirane izvedbe. Ukoliko uzmemo u obzir i metafilmske segmente prisutne kroz citiranje snimka atentata i drugih refleksivnih momenata poput upotrebe direktnog obraćanja kameri, možemo reći da „Pucnji u Marseju“ grade svoj filmski tekst strukturiranjem metanarativa.

Odabir važne istorijske teme, prisustvo filmskih citata, aluzija i referenci određuje „Pucnje u Marseju“ kao proizvod istoriografske metafikcije, ali i metafilmskog istorijskog filma, što sa jedne strane akcentuje fikcionalnost i iluzionizam kreiranog istorijskog narativa, a sa druge, potvrđuje potrebu za preispitivanjem istorije i otvaranjem pitanja na koja ne moramo nužno dobiti odgovore, ali koja su u funkciji izmeštanja postojećih istorijskih narativa. Intervjuisani nagoveštavaju, insinuiraju i postavljaju pitanja koja preispituju namere i političku pozadinu idejnih tvoraca zločina, odgovornost francuskih vlasti, kao i odgovornost suda. Informacije, insinuacije i dileme „intervjuisanih“ otkrivaju nerasvetljene detalje, vršeći jednu vrstu forenzičkog rekonstruisanja istorije, tražeći u tragovima nacionalne istorije motive najvećeg zločina XX veka.

Ono što sa aspekta metafilmske tematizacije takođe može biti značajno, jeste to što ovaj film na određen način ne samo da promišlja i preispituje ono što je deo faktičke istoriografije, već i u izvesnom smislu i filmske istorije. Tome u prilog svedoči potezanje pitanja o sudbini snimatelja koji su dokumentovali dolazak kralja Aleksandra u Marsej, a koji umiru neposredno nakon atentata, a zajedno sa njima nestaju i njihove arhive. Ova priča svedoči o važnoj ulozi koju film igra u stvaranju istorijskih narativa, o njegovoj moći da iznova piše istoriju, kao i o „grehu pamćenja“ koji nosi na svojim plećima. „Pucnji u Marseju“ tako polaze od ideje rekonstrukcije i reinterpretacije istorije, da bi u izvesnom smislu postali rekonstrukcija i reinterpretacija filma i to upravo onog čije kadrove sagledavamo kao flešbekove tokom istorijskog suđenja koje je ujedno i suđenje istoriji.