Kritika filma Vensan mora da umre

NASLOV: Vensan mora da umre (Vincent doit mourir) / REŽIJA: Stefan Kastan / SCENARIO: Matje Naert / ULOGE: Karim Leklu, Vimala Pons, Fransoa Šato / TRAJANJE: 115’ / DRŽAVA: Francuska / GODINA: 2023.

Peti Festival francuskog filma, održan sredinom juna u Beogradu, otvorio je Vensan mora da umre, dugometražni debi Stefana Kastana. Ovaj film, prikazan na Nedelji kritike u Kanu, ima sjajnu premisu – šta čovek može da uradi kada ljudi u njegovom okruženju počnu bezumno da ga napadaju? Upravo to se dešava Vensanu (Karim Leklu), četrdesetogodišnjem grafičkom dizajneru koji pokušava da otkrije zbog čega mu neki ljudi žele smrt i da li kroz kroz sve mora da prolazi sam.

Film počinje kao kapitalistička satira radnog okruženja, u kojoj je Vensan uspostavljen kao neko ko je neprijatan u socijalnim interakcijama, sudeći po njegovom odnosu prema kolegama i nepoštovanju mladog stažiste koji ga nedugo nakon neumesne šale napadne laptopom. Ovaj napad bi mogao da se računa kao inicijalna kapisla da već nismo imali prilike da, kroz krupne planove kojima obiluje prvi deo filma, vidimo staru masnicu iznad Vensanovog oka: ovo nije prvi put da se ovako nešto dešava. Karim Leklu je odličan izbor za ulogu Vensana i daleko najjači adut filma. Neprekidno iznenađen situacijama u kojima se nalazi, ekspresivnom ali odmerenom mimikom, Leklu uspeva da iscedi suv humor iz apsurdnih okolnosti. Njegove izražajne oči su sjajno upotrebljene, imajući u vidu da napadi počinju kontaktom očima, a da je u zapadnoj kulturi izbegavanje takvog kontakta znak društvene neprilagođenosti i izraz nepoštovanja, te da se vizuelni kontakt očekuje i ponekad zahteva.

Nakon satire slede brojne smene žanrova – psihološki triler, crna komedija, romantična komedija, spekulativni apokaliptični horor. Uticaj Džona Karpentera osetan je ne samo u brojnim scenama koje se referišu na film U ustima ludila (1994), već i kroz upotrebu sintisajzera u muzici Džona Kaseda. Scena u kojoj Vensan pokušava da objasni šta mu se dešava dok izaziva stampedo krvožednih bezumnika stilski se nalazi negde između Romerove Zore živih mrtvaca (1978) i Rajtovog Šona živih mrtvaca (2004). Svaki od žanrova poseduje jedinstven ključ, ritam i dinamiku. Psihološki triler se oslanja na duže kadrove, u kojima se uspostavljaju okruženje i stanje protagoniste, bez dijaloga, uz suptilne promene u drugom ili trećem planu i naprasne promene prilikom naglog reza. Romantična komedija je vođena dijalogom i plan-kontraplan tehnikom, ne bi li se razdvojenošću kadrova naglasila prepreka koju bi potencijalni ljubavnici morali da premoste. Nikad se ne zadržavajući dovoljno u određenom žanru ne bi li u što većoj meri iskoristio odlike svakog ponaosob, Kastan beži od žanra u duge, introspektivne scene koje nam posredno govore o protagonisti i sredovečnoj krizi kroz koju prolazi (nedostatak odnosa sa najbližima, prijatelji koje vidimo samo na fotografijama, aktivno korišćenje društvenih mreža i dejting platformi). Stiče se utisak da je film sačinjen od niza kratkih filmova, povezanih temom i protagonistom. Iako su, svaki za sebe, i zabavni i uznemirujući, u želji da se njihovim spajanjem, a ne mešanjem, dostigne određeni nivo realizma, koketiranje sa žanrom gledaoca ostavlja neispunjenim.

Šta pokreće napade, da li je u pitanju pandemija nasilja ili je Vensan jedini katalizator, neka su od mnogih pitanja na koja se prerano dobije odgovor. Scenario Matjea Naerta sugeriše odgovore nekad i pre nego što se pitanja postave, dok se na neka nikada ne odgovori. Kada otkrije uzrok napada – koji se inače vrlo kratko propituje – Vensan odmah naručuje opremu kojom bi se zaštitio od napadača, ali ni ne razmišlja o mogućim načinima da sam napad predupredi. Ukoliko se uzme u obzir da se napadi dešavaju nakon kontakta očima, gledalac se pita da li svet koji su Naert i Kastan izgradili zna za sunčane naočare i kacige.

Ono što Vensan mora da umre ipak izuzetno uspešno postiže je preispitivanje učestalih talasa naizgled neosnovanog nasilja u „civilizovanim“ sredinama. Od guranja pod tepih u kancelariji do bezumne potrebe za krvnom osvetom na ulicama, nasilje je glavni problem koji ne dozvoljava Vensanu da stupi u iole smislene veze. Pitajući se da li čovek ikada može da nađe osobu od poverenja, autori nam poručuju da je to, bez obzira na ishod, izuzetno bolan proces.

(Naslovna fotografija objavljena je uz odobrenje organizatora Festivala francuskog filma u Srbiji.)