Kritika filmova Između revolucija i Hope Hotel Phantom

Prikazani u bloku na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, dokumentarni filmovi Između revolucija (Intre revolutii, Vlad Petri, 2023, Rumunija, Katar, Iran, Hrvatska, 69’) i Hope Hotel Phantom (Bojan Stojčić, 2023, Bosna i Hercegovina, SAD, 22’) našli su se ruku pod ruku na osnovu jasno izraženog političko-istorijskog konteksta iranske revolucije sedamdesetih, rumunske revolucije osamdesetih i Dejtonskog sporazuma devedesetih, isprepletenog sa ličnim životima naratora, ali i po setnom podtekstu koji odiše neprestanom nadom u bolje (političko) sutra.

„Nada. Moć pomoću koje zamišljamo budućnost“, izgovara ženski glas u Petrijevom filmu sačinjenom gotovo u potpunosti od voice-over glasova Marije i Zahre, studentkinja razdvojenih Zahrinom odlukom da se iz Rumunije vrati u rodni Iran kako bi podržala iransku revoluciju. Njihovo prisustvo u filmu svodi se na reči pročitanih pisama koje jedna drugoj šalju. Ova voice-over pisma, upotpunjena stihovima rumunske pesnikinje Nine Kasijan i iranske pesnikinje Forug Farohzad, i ponekim zvučnim zapisom sinhronim video arhivi, čine čitav „dijalog“ filma koji to de facto nije. Međutim, tako hronološki poređana, pisma prirodno zadobijaju formu dijaloga, kako između sebe, tako i u odnosu na arhivske snimke čija su naracija, budući da reditelj preciznom montažom ponekad namerno podvlači naraciju doslovno ilustrujući izgovoreno. Ova tehnika u Između revolucija nikada nije preterana, već je svojom odmerenošću toliko ubedljiva da se pitamo da li su naracija i video zapisi zaista jedno. Takav postupak vidljiv je već na početku: nakon tekstualnog opisa dve studentkinje, reditelj film otvara vrlo krupnim planom dve devojke koje (to shvatamo već u narednom srednjem planu koji prikazuje isključivo žene) nisu prethodno pomenute junakinje filma. Uslediće nekoliko minuta arhivskih snimaka, opet isključivo žena, čijim će insistiranjem reditelj suptilno odrediti feminističku percepciju ovih delova istorije i svog filma. Ženski glas ostaće najdominantniji glas ovog filma, ali i rumunske i iranske revolucije koje su rezultirale zabranom abortusa, zabranom prava na kontracepciju i obaveznim nošenjem hidžaba.

Film Hope Hotel Phantom prikazuje kratak boravak reditelja Bojana Stojčića u hotelu Hope u kom je 1995. godine potpisan Dejtonski sporazum. Kako bi predstavio sadašnji besmisao ondašnjeg ključnog mesta, reditelj za aktera uzima upravo sebe i demonstrira svakodnevne banalne radnje poput kupanja, brijanja i vežbanja u teretani. Iako je ovakav rediteljski postupak jasan i opravdan samom idejom filma da se suprotstave prošlost i sadašnjost, velike i male ličnosti, obećano i izvršeno, prekomerno fizičko prisustvo reditelja, nametljivo u kadrovima koji se smenjuju sa arhivskim snimcima potpisivanja Dejtonskog sporazuma, ipak guši ovaj kratki dokumentarni film. Međutim, pored sopstvenog, Stojčić ističe i prisustvo zaposlenih za vreme pregovora, pre i tokom potpisivanja Dejtonskog sporazuma, i daje im glas na isti način na koji to Petri radi sa ženama. Reditelj naglašava precizne informacije o radnom vremenu osoblja, detalja poput onih da je večera za dvadeset i četvoro ljudi napravljena za dvadeset minuta, kao i da je trima predsednicima sobna usluga bila dostupna dvadeset i četiri sata dnevno, uz komentar da su jeli „dobro i puno“. Ove informacije prenosi glas koji naliči veštačkoj inteligenciji, a čija uloga u filmu, kao i rediteljeva, ostaje upitna.

U oba filma, lično je u potpunosti neodvojivo od političkog; o ovome najbolje svedoči činjenica da se arhivski snimci koriste više kao vid vizuelne potpore privatnoj priči, a ne kao čisto narativni materijal. Iako ih je kod Stojčića dosta manje, oni ilustruju važne istorijske trenutke (na primer, govore trojice predsednika u Dejtonu), dok ih kod Petrija ima u izobilju, i nisu svi striktno političke prirode. Upravo će se ovde u oba filma osetiti i prazan hod: dok Hope Hotel Phantom nedostatke arhive nadomeštava praznim i predugačkim kadrovima, recimo, hodnika, ili preteranom upotrebom muzike, Između revolucija se na trenutke gubi u prevelikoj količini arhivskih snimaka bez posebnog značenja, poput snimaka ringišpila u pokretu.

Lično jeste i političko, pa tako i Hope Hotel Phantom i Između revolucija počinju ličnim i počivaju na – više ili manje fiktivnoj – ličnoj priči koja se potom stapa sa onom istorijsko-političkom, baš kao što su Stojčić, Marija i Zahra postojali i pre previranja koja su obeležila njihove živote. „Nada u to da će se tvoj glas čuti. Među hiljadama drugih glasova“, kaže protagonistkinja Petrijevog filma o protestima u kojima su svi u isto vreme sopstveno-ja i političko-ja. Stavljajući obične, obično nevidljive ljude u fokus, oba reditelja uspevaju da prikažu lične istorije kao neizostavan, integralni deo one ispisane, velike, kolektivne istorije koju prepričavamo poput neke strašne bajke, čije bitne datume i činjenice recitujemo po automatizmu i čije posledice osećamo i danas.

(Fotografija iz filma Između revolucija objavljena je uz odobrenje press službe Sarajevo Film Festivala.)