Kritika filma Kos kos kupina

NASLOV: Kos kos kupina (Shashvi shashvi maq’vali) / REŽIJA: Elene Naveriani / SCENARIO: Elene Naveriani, Nikoloz Mdivani / ULOGE: Eka Čavlejšvili, Temiko Čičinaze, Lia Abuladze / TRAJANJE: 110’ / DRŽAVA: Švajcarska, Gruzija / GODINA: 2023.

Nakon debitantskog ostvarenja Vlažan pesak (2021), rediteljka Elene Naveriani ponovo vodi na putovanje kroz provincijalne gruzijske prostore – geografske i kulturološke – filmom Kos kos kupina koji je sa 29. Sarajevo Film Festivala otišao ponevši Srca Sarajeva za najbolji film i najbolju glumicu (Eka Čavlejšvili).

Radnja filma, zasnovana na istoimenom romanu Tamte Melašvili, smeštena je u neodređeno gruzijsko selo u kojem živi četrdesetosmogodišnja Etero (Čavlejšvili). Scena upoznavanja sa glavnom junakinjom odvija se kraj reke, gde ona bere kupine dok je sa grane posmatra žutooki kos. Ometena njegovom lepotom, Etero se oklizne niz strmu padinu, a ovaj pad je nekoliko trenutaka kasnije navodi na imaginarnu režiju sopstvene smrti, iz koje se budi odlučna da preokrene život koji joj preostaje.

Naveriani, ipak, ne dozvoljava da ova sugerisana intrinzička promena junakinje uzdrma konzistentan ritam filma, uspostavljen dugim sekvencama statičnih kadrova, koje diktiraju atmosferski kontekst života u provincijalnoj sredini. U tome joj pomaže i pažljiv odabir prostora, kojima dodatno izoluje svoje junake, a u svrhe naglašavanja njihovih psiholoških i emocionalnih panorama. Nakon nekoliko inicijalnih scena, postaje uočljivo da vizuelni signali kontinuirano sugerišu na tri boje – plavu, crvenu i zelenu – koje će, osim koloritnog, postati i simbolički motivi čitavog filma. Scenografskim i fotografskim odlukama biva podupret trostrani strukturalni obrazac koji je u velikoj meri sačinjen od promišljanja onih apstrakcija koje bi takve boje simbolizovale. Tumačenja slobode, ljubavi i ideje preobražaja predstavljaju konceptualnu okosnicu filma, na isti način na koji plava, crvena i zelena uokviruju gotovo svaki od kadrova.

U želji da naglasi jednu od definišućih odlika svoje junakinje – to da je žena bez dece i supruga, i da je to sopstvenim izborom – Naveriani je uporna u specifičnim dijaloškim konstrukcijama. Posle određenog vremena, linije razgovora postaju idejno repetitivne pa se čini da ista scena razgovora između Etero i (jedne od) njenih prijateljica biva predočena nekoliko puta. Njihova je narativna svrha, pritom, identična, pa umesto da otkrivaju nove informacije, one nude ono što je, u različitim nivoima neposrednosti, već predstavljeno kroz nekoliko uvodnih interakcija: da je Etero slobodnomisleća, samostalna žena. Kroz te dijaloge, konstruisani su i sporedni likovi četiri žene, pri čemu Naveriani čini istu omašku koju je prethodno napravila u svom prvencu. Instrumentalizacija sekundarnih aktera radnje u svrhe dostizanja specifičnih dramaturških ciljeva nije inherentno neugledna tehnika, no kod gruzijske autorke antagonizacija sporednih likova biva dovedena do banalnog psihološkog karikaturisanja. Četiri prijateljice rediteljka koristi kako bi otelotvorila patrijarhalni vrednosni sistem, no izostaje uverljiva motivisanost njihovih reči koja bi učinila takve postupke delimično opravdanim ili, barem, prihvatljivim.

Sugestivnost nije deo retoričkog repertoara Elene Naveriani, ni intra- ni interfilmskog. Ona to nije u sceni kada Etero namešta police u svojoj radnji, pa ni onda kada dobija podršku isključivo od žena mlađe generacije, koje sanjaju o inače kritikovanom životu koji je junakinja odabrala, a ponajmanje u sceni kada rediteljka želi da predstavi internalizovane osude brata i oca koje Etero nosi u sebi – pa to čini njihovom inkarnacijom. Poređani zajedno u skoro dvočasovni okvir istog filma, ovi i njima slični postupci čine se nepotrebno eksplicitnim.

Pa ipak, rediteljka uspeva da dođe do cilja kojim delimično opravdava sredstva: Etero postaje psihološki i emocionalno slojevita ličnost, a Eka Čavlejšvili tu dimenzionalnost prenosi precizno i odmereno. Uzdržanim pokretima, ali odlučnim pogledom, glumica oslikava unutrašnja previranja sa kojima se Etero suočava kako bi odbranila sopstvene izbore pred kolektivnim poimanjem ženske samoaktualizacije.

Pokretačka snaga ljubavi još jedan je motiv kojim se Naveriani nadovezuje na svoje debitantsko ostvarenje. Kroz odnos sa Murmanom (Temiko Čičinaze), Etero započinje istraživanje sopstvene seksualnosti, a njeni strahovi, žudnje i nesigurnosti predočeni su saosećajno, kako premeštanjem iz ugla objektivnog posmatrača na subjektivnu vizuru glavne junakinje, tako i kroz delikatno navođenje glavne glumice. Redefinisanje identiteta kroz dinamiku romantičnog odnosa proces je kojem rediteljka pristupa obazrivo, ali sigurno. Autorka suptilno navodi gledaoca da preispita oblike u kojima se ljubav i strast mogu javiti, te da, zajedno sa junakinjom, odluči o iskrenosti svakog od njih.

Uverena da će poseta lekaru samo potvrditi njen strah da boluje od raka, Etero se ponovo suočava sa scenom sopstvene smrti. Ipak, u ordinaciji, ona otkriva da je već nedeljama trudna. Ambivalentnost Eterinih suza u poslednjoj sceni, iako se isprva čini rediteljski stidljivim epilogom, predstavlja verodostojan izbor spram kompleksnog emocionalnog puta kojim je prošla. Sirova neodređenost njene emocije u tim trenucima čini završni kadar i najpotentnijim, čime autorka teži narativnom raspletu koji bi ponudio – opet veoma neposredno – nadu u novi početak, pre svega za junakinju, a kroz nju, i za gledaoca.

Kos kos kupina, slično kao i Vlažan pesak, prostor je u okviru kojeg Naveriani testira odnos kolektivne tradicije spram individualne (ženske) slobode, istražujući načine na koje ova dinamika posledično vodi formiranju identiteta, ali i poimanju ljubavi i seksualnosti. Vlažan pesak prenosi takvu vrstu potrage artificijalno i distancirano, te ostaje zarobljen u želji da istovremeno bude univerzalno relevantan i kulturološki određen. Kos kos kupina je manje ambiciozan u svojim didaktičkim nastojanjima, pa (možda baš zato) postiže značajno više. Elene Naveriani ovog puta pronalazi način da izgradi kompleksan emocionalni kosmos ženskog lika, čime njen film doseže dalje od šturog političkog narativa.

(Naslovna fotografija iz filma Kos kos kupina objavljena je uz odobrenje press službe Sarajevo Film Festivala.)